but i can't help falling in love with you.

četvrtak, 18.02.2010.

dragi moji!
nakon dugog vremena javljam se ponovno. imala sam jednu veću pauzu jer mi je laptop bio privremeno mrtav, ali evo ga. opet je tu i opet zagrijavam tipkice u nadi za jedan kolko tolko normalni post. prije svega sretni vam svi blagdani koje vam nisam čestitala, sretno vam valentinovo... ma sretan vam današnji četvrtak ;) i unaprijed se ispričavam zbog krize komentiranja. popravit ću se. opet je laptop kriv. veliki kompjuter je užasno spor i na njemu sam samo da provjerim mail, fejs i to je to. uglavnom, bacam se na pisanje.

postoji onaj netko. onaj netko tko dane čini sretnima, tko noći čini slađima, zbog koga je sve ovo oko mene tako... savršeno. postoji. ovdje je. ponekad je toliko blizu da osjećam njegove otkucaje srce. toliko blizu da osjećam dah na licu. a opet dovoljno daleko da ga mogu privući k sebi. tu je. osjećam ga. osjećam njegovu blizinu. a što, što da ga izgubim? da ga u ovoj ludnici današnjeg dana izgubim u gomili? što bih ja onda? morala bih živjeti... kako loše zvuči ta riječ dok ne uključuje njega. dok ne uključuje sve njegove dodire, svaki njegov osmijeh i pogled u gomili. zvuči tužno. i loše. i nesavršeno. kao da ne bih mogla to napraviti. znam da bih. ali koliko bih uživala u tome? bih li se uopće natjerala da otvorim oči ujutro? sada, kad se probudim, već znam gdje ću i kada sresti njegove oči. znam gdje trebam provući svoje ruke da barem na tren bude samo moj. znam. i uživam u toj spoznaji. a jedan tren. jedan mali djelć onoga što zovemo vremenom je potreban da se sve okrene i da svijet postane loš. postane neprihvatljivo mjesto za život. jedan tren. jedna osoba. jedna riječ. jedna mala, kratka riječ. otrovnog okusa i zlog prizvuka. jedna riječ je dovoljna da sruši cijeli moj svijet. potrebna je i ona koja će ga zaluditi. slatkim riječima. neodoljivim poljupcima. i sve će nestati. u kratkom djeliću vremena, iluzija će se rasplinuti. i ostajem ja. sama u tami, s upaljačem kojeg ne mogu upaliti. i s jednom malom riječi na pameti. ne.

Ležala sam na krevetu. I nakon previše vremena nisam mislila o njemu. Pored mene je ležao netko tko možda nije bio savršen poput njega, ali bio je dostojna zamjena. Barem privremena. Ali barem nisam mislila na njega. Na to koga voli ili ne, da li muje stalo do mene, da li uopće imamo kakve šanse. Ne. Nakon dugog vremena mislila sam na nekog drugog. I taj netko je ležao pokraj mene. Oslonila sam glavu na njega, a on me obgrlio rukom. Razmišljala sam kako ima savršen parfem, kako se u njegovim rukama dobro osjećam i kako se polako gubim u njegovim očima. O svemu što predugo nisam osjetila za nekog drugog dečka. Ruku kojom me držao sam polako privukla sebi i igrala se s njegovim prstima. Čula sam kako se osmjehuje. Bepotrebno se mučio nekim stvarima kojima se nije trebao opterećivati. Bio je... Pa potpuno drugačiji. Bio je nježan i drag. I nije se opterećivao time što bi drugi mogli misliti ili reći. Imao je svoje mane ali nisu toliko utjecale na naš odnos. Osim što to nije bio on. A njemu, kad se sve zbroji i oduzme, nitko nije mogao konkurirati. Prije svega je bio moja prva ljubav. Ona koja nikad ne izblijedi. Bar ne u potpunosti. Ali ta mana je bila više moja. Nisam bila naviknuta osjećati se ovako uz bilo koga drugog. I to, to je bio samo moj problem. Problem kojeg sam trebala riješiti. Problem koji sam upravo rješavala. "Smijem nešto probati?" Iako je šaptao čulo mu se oklijevanje u glasu. To oklijevanje me plašilo. A on, kao da je cijelo vrijeme o tome razmišljao. Potvrdno sam kimnula, negdje u mrak, ali on je primjetio. Polako se tijelom odigao od mene i rukom mi privukao lice. Osjetila sam njegove usne na svojima. Bile su ugodne, tople i nježne. Ali mi se svejedno u glavi pojavilo sto pitanja. A kako će ON reagirati? Hoće li ga uopće biti briga? Ali ovo nije meni slično! Ali onda, našla sam jednostavno rješenje. Imao je svoju priliku. Ruke sam stavila oko njegova vrata i uplela ih u njegovu kosu. Privukla sam ga još bliže. Malo se odmaknuo i zagledao mi se u oči. "Jesi sigurna?" Upitao me, s osmjehom na licu i žarom u očima. Umjesto odgovora sam prislonila svoje usne na njegove i nastavila prekinuti poljubac. Zaklopila sam oči i dopustila sobi da iščezne. Ruke je spustio do mojeg struka i privukao me još bliže. Prepustila sam mu se i dopustila mu sve. Nisam se bunila ni kada mi je ruku spustio na bok, ni kada je onom drugom prošao po mojim leđima ispod majice, ni kada mi je jezikom prešao preko usana, ni kada se s mojih ustiju spustio na moj vrat. Sve sam mu dopuštala. A onda sam se odmaknula. Trebala sam doći do zraka i usporiti otkucaje srca. Tek tad sam uhvatila jedan pogled s drugog kraja sobe. Onaj koji nisam htjela uhvatiti. Njegove goruće oči su me prezirno gledale. Kao da me optužuje. Ali sam je bio kriv. On me nikad nije ovako poljubio. I on je svoju priliku propustio. Htjela sam mu to reći, ali bio mi je predaleko. Zato sam se samo okrenula onome koji je bio pored mene. I ponovno potražila njegove usne. Ovaj put svjesna onih ljubomornih očiju s druge strane sobe, s druge strane srca.

volim. sunce, nebo, mjesec i zvijezde. volim. svoje kokoške i derišta s kojima možda odnosi više nisu najbajniji. volim. svoj laptop, svoju dekicu, jastuk i malu devu iz Libije. volim. i mamu i tatu iako bih ih nekad mijenjala. volim. svoje dvije lude seke iako mi nekad idu na živce. volim. svog malog blesavog psa koji je ponekad naporan. volim. zadnju išaranu klupu gdje nastaje većina mojih priča. volim. njezine priče u kojima se mogu naći. volim. svoj mobitel u kojem je jedan mali dio mene. volim. svoju bilježnicu s pričama u kojoj su svi moji osjećaji. volim. svoju ružu koju sam dobila za valentinovo. volim. svoju narančastu sobu u kojoj sve izgleda nekako svjetlije. volim. svoje nove nokte jer su apsolutno savršeni. volim. svoju preveliku ekipu koja uvijek nađe prave riječi. volim. fejs jer me doveo do njega. volim. valentinovo s curama u kafiću. volim. njegov parfem od kojeg mi se vrti u glavi. volim. smijeh koji odzvanja hodnicima kad se skupi cijela ekipa. volim. rupe u satovima kad možemo ići u megić. volim. svoju divlju kravu koja mi uvijek izvuče osmijeh na lice. volim, volim život jer je trenutno tako savršen.

živite. živite punim plućima i iskoristite svaki dan. smijte se, plačite, volite, mrzite. sve je to dio života. ali ne tratite ga na bespotrebne gluposti. ovaj, ovaj post je još jedan u nizu. bit će ih još. srednji dio posta je jedna od priča koje sam napisala. pa, hmmm, nadam se da vam se sviđa. ali neću više trošiti vaš vrijeme.
voli vas sve vaša valica <3

| 12:12 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |

POST EDIT: novi dizajn. trebala mi je promjena uz sve promjene koje se događaju u meni. tell me what you think :)

dragi moji! jesam vam falila? ubilo me vrijeme. i škola. i problemi. moji i tuđi. jednostavno je sve postalo tako komplicirano. gdje je nestala mladost? gdje su nestali snovi? u drugom razredu se ponašamo kao ozbiljni poslovni ljudi koje doma očekuje obitelj. ponašamo se kao da smo svoje godine ostavili daleko iza. negdje gdje ih više ne možemo naći. kao da smo izgubili sebe. i dok je sve ostalo isto, duboko unutra sve se mijenja. sve se promijenilo i ništa više nije isto. ljubav. ljubav teče svuda oko nas. u različitim oblicima i količinama. drži nas živima.

ne jamčim za smisao ičega ovdje. smisao se trenutno čini tako dalekim i tako izgubljenim. osjećam se kao da gubim dio sebe koji se više neće vratiti. neće se vratiti u obliku nasmješenog lica i raširenih ruku koje čekaju da se oviju oko mene. niti u obliku dobro poznatog glasa koji čujem previše puta dnevno, koji ne volim kada se ljuti, koji volim kada se iskreno nasmije. a ni u obliku onih dobro poznatih očiju, toplih, brižnih, s tračkom ljubomore u njima. ne, gubim dio sebe koji kada se vrati će biti duboko izmijenjen. ne sluti na dobro i obećava propast. srlja. i zna da srlja. ali svejedno srlja. i trebaju mu njezine ruke da ga drže i njezine usne da ga ljube. a sve je to mogao imati puno bliže i puno lakše. nije htio. riskira. riskira previše stvari u svom životu za koje je tvrdio da su mu važne. svjestan je on toga. ali svejedno riskira. uhvatio se kako se osjeća dobro s nekom drugom. uhvatio se te prilike kao posljednje za spas. i znao je što riskira. i zna da će povratak na staro biti bolan. sve on to zna. ali ponekad bol može biti zamijenjena samo jednom drugom boli. ja, ja ne želim da njega to boli. i ne želim da ga povrijedi. jer sve što osjeća on, osjećam ja. osjeća i ona. osjećamo zajedno. i boli njega, boli i nju, boli i mene. a bol. ona je ponekad nepodnošljiva. osjećam se kao dio cjeline. kao da su dva djela mene oduzeta i dana njima. kao da sam bez njih nepotpuna. nakon ljeta su se naše veze učvrstile i svaki od nas sada ima dio onih drugih dvoje. djelujemo kao cjelina, osjećamo kao cjelina, ponašamo se kao cjelina. iako svaki imamo svoje probleme, uvijek imamo vremena i za druge. uvijek. to je nepobitna činjenica. najbolja stvar u tome svemu je sigurnost. onaj osjećaj kada u svakom trenutku znaš da se nekome možeš obratiti, da uvijek imaš nekoga tko te nikada neće iznevjeriti. ipak te djelovi samoga sebe ne mogu vjerovati. i plakali smo. pa što? smijat ćemo se. smijali smo se. pa što? mladi smo. volimo se. pa što? nitko nam to ne može oduzeti. oni imaju mene, ja imam njih. dio njih samih uvijek nosim uz sebe. a što napraviti ako se jedan dio gubi? kako složiti puzzle ako dio fali? ključna pitanja ostaju neodgovorena. (ali ja vas svejedno volim.)

smijale smo se. kao tri manijaka spuštali smo se niz stepenice i posrtali. glumili smo likove iz crtića. bile smo power puff girls. bile smo pokoyo. bile smo mi. maleni luđaci sa smijehom u očima, sa smijehom na usnama. osjećala sam se toliko dobro s njima, toliko svoja, toliko prirodna. veselile smo se kraju škole i petku, koji je uvijek bio dobar. nakon mučnog dana, bio je dobar. bilo je lijepo sjesti s poznatim licima u stari kafić, na ista mjesta i smijati se. smijati se svemu što bi nam zaokupilo pažnju. ali taj petak, bio je drukčiji plan. sve smjehove s kave i doživljaje od kasnije smo preselili u ranije vrijeme. smijali smo se prije, a kasnije smo bježali. bježali smo u grubu realnost dana i u kišne oblake koji su nas čekali. svi, osim mene. svi su bježali doma, u dobro znano okruženje. svi su hodali po kiši, dok je jedino mene čekalo sunce. moje osobno sunce koje obasja cijeli dan sa svojom pojavom. moje sunce uz koje nitko nije uspio ostati ozbiljan. mene je moje sunce čekalo da mi uljepša dan. i nakon predivnog okruženja mojih najdražih kokoški, preselila sam se u jedno drugo okruženje. okruženje u kojem bih mogla provoditi sate, dane, godine. svo vrijeme svijeta da prođe, ne bih ni primjetila. dani s njim prekratko traju. čekao me niz dugi red stepenica sa savršenim osmjehom na licu. sa onim s kojim bi me uvijek dočekao. još uvijek smijući se od proteklog sata, koračala sam s njim već starim puteljcima. hodala sam s njegovim toplim očima, dugim nogama, smješkom na ustima. pratio me do kraja puta, pratio me natrag u sigurnu toplinu stana. i koliko god govorio, u šali, da ne voli biti sa mnom, pratio me kuda god sam trebala ići. ne zato što je morao. zato što je htio. jer nakon svake male svađice, nakon svakog smijeha, nakon svake sitnice u životima, na kraju dana nekako znam da ga volim i da voli on mene. na kraju dana je to bilo sigurno. i u gomili ljudi ovijenih u sivilo dana, mi smo se isticali. sa kišobranom na cvjetiće nad glavama, sa zvonkim smjehom u grlu i jedno s drugim. uz poljubac na rastanku i rukama oko struka, sve je sjelo na svoje mjesto. i tad je već sve bilo sigurno. na kraju dana sve će se razmirice zaboraviti.

volim the fray. upravo slušam njihove pjesme i osjećam se. dobro. nakon 24 h se osjećam stvarno. dobro. živo. na neki način. ironična je ta igra koju svi igramo. ta igra koja se zove život. osoba za koju se najmanje nadaš, ponekad bude najbolji savjetnik kojeg si mogao poželiti. i sve, sve što napraviš, vrati se. uvjerila sam se sama. život se igra s nama. ponekad na najljepši mogući način, ponekad na najgori. svakome prema zaslugama. postoje dvije vrste ljudi-oni koji žele igrati, jer znaju da je to igra u kojoj svi gube i u kojoj se ponekad moraš vratit i unatrag. i oni drugi koji smatraju da je jednostavniji izlaz predati partiju pri prvom padu. pobjednici ne postoje. svi dobivamo nagrade zbog kojih želimo igrati i dalje, ali svi na kraju krajeva izgubimo. ali to nije nužno loša pobjeda. prije je ona zbog koje poželiš opet igrati. kad shvatiš koliko je lijepo bilo provesti vrijeme s bližnjim si osobama. kad shvatiš kako te i sitnice vesele. to je ono što tu igru čini dobrom. to što se na putu do kraja sprijateljiš i s pijunima "druge boje".

nisam vas zaboravila, samo sam se prepustila sivilu današnjice. sve dok nisam našla svoj šareni kišobran u moru crnih. nadam se i da vi mene niste zaboravili. čujemo se, nadam se, ne tako kasno. voli vas sve valica.






dragi moji! zagreb se činio toliko privlačnim izdaleka. sad, dok sam stvarno u njemu, želim se sakriti od svih stvari koje kvare dojam. želim na sekundu zatvoriti oči i biti na nekom dalekom dalekom mjestu. bježim od stvarnosti. bježim od stvarnosti u ovom postu. pripremite se na proturječne priče.
u jednoj sekundi sve se okrenulo. nestalo je one čudne uzbuđenosti. nestalo je ushićenja. nestalo je smijeha. nestalo je svega. sve oko nje je nestalo. privremeno uzbuđenje i luda mladenačka zaljubljenost je u sekundi nestala. stvari oko nje su izgubile boju i postale sasvim nevažne. osjećala je da pada u rupu bez dna. kao da ništa ne može popraviti način na koji se osjeća trenutno. najgori osjećaj na svijetu je biti izigran. barem njoj. bila je izigrana. po već stoti put. ruke su joj se tresle dok je okretala njegovu glavu k sebi i pitala ga ono zašto. zašto joj je to napravio? zašto je pokretao nešto ako nije imao namjere za ozbiljnije? zašto joj je davao lažnu nadu? pitanja su sama izlijetala iz nje, bez nekog reda i smisla, bez zamaranja čekanjem odgovora. znala je da ga neće dobit. primio joj je ruke, onako nježno kako je samo on znao, i prislonio usne na njih. na tu kratku sekundu se njezin svijet ponovno činio normalnim. no onda se odmaknuo i krenuo u suprotnom smjeru. osjećala je suze kako joj se slijevaju niz obraze i sjela uz obalu. još uvijek se sjećala onog trenutka kad mu je dopustila da je poljubi. kad se sve činilo kao u snu. kad je sve teklo po planu. sada, sada sjedi na istom mjestu pitajući zašto je ikad uopće petljala s njim. sjedila je tako neko vrijeme i polaganim korakom je krenula kući. sutra, sutra je novi dan. i sutra, sutra je ona nova. ona je nova cura. od sutra. ruke su joj podrhtavale i jedva je pogodila ključanicu. sutra je novi dan. neprestano je samu sebe uvjeravala u tu misao. i ti, ti mozes bez njega. jaka si.

sjedio je uz mene zatvorenih očiju. bila sam naslonjena na njegovo rame i uživala u suncu koje se u daljini ljeskalo u moru. zanimalo me o čemu razmišlja, tko mu je na pameti. borila sam se sa znatiželjom dok nije pobjedila. pogledala sam njegovo prelijepo lice, savršene obrise usana, predivnu kosu koja mu zaokružuje cijelu ljepotu lica. pamtila sam svaki detalj njegovog trenutnog položaja kako bih ga mogla vjerno predočiti u snovima. pitanje mi prešlo preko usana i izmamilo osmijeh na njegovo lice. onaj savršeni osmijeh od kojeg je nešto u meni svaki put zaigralo. nije otvorio oči, samo je zadržao osmijeh na licu. rekao je da zamišlja savršeniji trenutak od ovoga, ali da mu ne uspjeva. nasmijala sam se na to i vratila svoju glavu na njegovo rame. u jednom trenutku je otvorio oči i privukao moje usne na svoje. osjetila sam onaj dobro poznati slatkasti okus njegovih usana. i taj trenutak je učinio moj život potpunim. imala sam njega. imala sam njega, i ništa drugo mi nije bilo potrebno. osjetila sam da je ona rupa koja me dugo mučila sada potpuna. podigao me na noge i prišao mi iza leđa. naslonio je glavu na moje rame i ubacio mi nešto u džep. okrenula sam se prema njemu i sa zbunjenim izrazom zagledala u oči. oči su mu sjale nekim posebnim sjajem. iz džepa sam izvukla nešto maleno, okruglo i svjetlucavo. prsten. najljepši koji sam ikada vidjela. savršen. on se nasmijao mojem iznenađenju i rekao jednostavno: da mi više ne budeš žena bez prstena.

shvatila sam da sam cijelo ljeto bježala od stvarnosti. izbjegavala sam ju kao vrag tamjan i time sam djelomičo zaboravila da postoje problemi oko mene. vidjela sam samo prekrasno plavo nebo i savršene zelene livade pred sobom. vidjela sam vrijeme koje sam trebala iskoristiti, iako nisam bila sigurna kako ću ga ispuniti. nisam bila sigurna da li ću izdržati u izolaciji onih 2 tjedna slavonije, kao ni kako ću provesti vrijeme u zagrebu. na moru ionako nemam puno zanimacija osim plaže. ostalo se činilo kao izazov. izazov koji trebam izvršiti. i bilo je uspona i padova. i radila sam mnoge greške. i iako znam da je jedna osoba tvrdila da sam oličenje savršenstva, jer nemam mane, nego greške koje se svima potkradu, tvrdim da sam dokazala da sam i ja samo čovjek. i iako se nekad činim zrelija od svojih godina, dokazala sam da sam još uvijek dijete. nisam to htjela dokazivati, jer to stoji kao nepobitna činjenica, ali jednostavno, grešku sam napravila i ona će me pratiti još neko vrijeme. jučer, jučer sam ležala na krevetu sklopljenih očiju i vodila se za onim što bi bilo, kad bi bilo. da me moj muc čuo, vjerojatno bi mi šamar opalio. on je onaj koji uvijek govori da je bespotrebno zamarati se takvim pitanjima. bilo je smijeha ovog ljeta, bilo je suza, bilo je razočarenja, bilo je ljutnje, bilo je ljubavi, bilo je kasnonoćnih razgovora. bilo je svega, ali sad je vrijeme sve to sačuvati u sebi i okrenuti novu stranicu. započeti novu školsku godinu. opet punu uspona i padova. vrijeme je da svoj život vratimo u loš svijet današnjice.

nemam inspiracije za kraj. trenutno mi oči suze od smijeha zbog moje urednice mic i divlje krave koje valjaju gluposti na msnu. volim vas djevojke.
volim i sve vas koji niste odustali od ovog bloga tijekom duge ljetne stanke. volim vas sve.
valica





.flying. [birthday edition; written on May 13.]

dragi moji! vratila sam se laptopu i njegovim malim tipkicama. obećala sam ih zagrijati 13.5. sa punih 15 godina. pa sad da ne dužim previše, bacam se na pisanje.
pisat ću retrospektivno. krećem od današnjeg dana. kao službena 15godišnjakinja, imam blagi slom živaca. iskreno sam se nadal štrajku, ali ne, naša škola NE štrajka. i iako je dan u školi bio osuđen na katastrofu, zasad prolazi i više nego dobro. [nothing can bring me down] nadam se da mi je suđeno ovaj rođendan proslaviti dobro. mrzim činjenicu što svi misle da očekujem poklone za rođendan. ooke, priznajem, obožavam kupovati poklone, a tko ne uživa u dobivanju? volim ih, ali nije to ono po čemu ću pamtiti rođendan. uvijek ih pamtim po malim stvarima. po nečemu što netko učinio, rekao.. po onome kako su me iznenadili ljudi do kojih mi je stalo. i neću vam reći po čemu ću pamtiti ovaj. zašto? jer je to moja slatka uspomena koju ću ovaj put čuvati samo za sebe. to radim za svaki rođendan. izaberem onu jednu sitnicu koja je samo moja i ne dam je nikome.
gardaland <3. dva dana apsolutne perfekcije. mogu samo zamišljati gluposti koje ćemo raditi. a to vjerojatno neće biti ni približno tome koliko će nam zapravo dobro biti. sviđa mi se što idu svi razredi. sviđa mi se što će tamo biti cekači u čijem se razredu nalazi još par meni dragih ljudi. bez njih to sigurno ne bi bilo isto. i to će biti najljepši poklon koji mogu poželjeti, činjenica da ću 2 dana provesti s osobama koje pakao zvan škola čine rajem. eto vam jedne, ne tako male, stvari po kojoj ću pamiti 15. rođendan.
e sad, onaj tjedan prije. počeo je katastrofalno. dva testa, meni dosta presudna, su na kraju bila prebačena na isti dan. i dok to nikoga nije zabrinjavalo, ja sam cijeli tjedan dobivala slomove živaca. fizika, koja je na kraju prošla savršeno, i njemački, za koji sumnjam da će tako slavno završiti, su označili kraj tjedna i malo oduška. njemački sam imala savršeno sastavljen šalabahter koji nisam uspjela iskoristiti jer je žena cijelo vrijeme pregledavala razred. fizika. dobila sam 4 i 5. zašto ne bi bila zadovoljna? mislila sam da ću neku dvojku navući, a na kraju sam završila na 4 i 5. moja mala mic je dobila 5, a mali muc 3. moram biti grozna i reći da smo napokon i mi u nečemu bolje od njega. [muc, volimo mi tebe da ne bi bilo.]
uobičajeni dio posta. cura. kako je? iz dana u dan bolje. zaboravlja. njega. čekala ga je, on se premišljao, ona je rekla da joj je dosta. povrijeđena je u mnogo različitih načina, ali prelazi preko njega. polako, ali sigurno. i zna, ako ne zna sad će znati, da sam uvijek, u svakom trenutku, u svakoj njenoj odluci, uz nju. uvijek i zauvijek. jer svaki dečko koji će joj ukloniti osmijeh s lica, barem na tren, nije dobar za nju. barem ne dovoljno. koliko god on bio dobar i drag(i prikazan savršenim u mojim postovima), ona je pustila suzu zbog njega. to ga čini lošim. lošim za nju.

.play away. [post gardaland edition]

s obzirom na to da je post bio kod mic na korekciji, nisam ga objavila na rođendan. samo želim reći da je svaka objavljena rečenica pisana na zašaranoj zelenoj klupi u školi. klupi u 6 redu, na 3. katu. trenutno sjedim na latinskom. naveliko se pišu ispravci, pa sam uhvatila vremena da ovo privedem kraju.
gardaland. imala sam pravo kad sam rekla da će biti savršeno. ali neću pričat nevažne detalje. ovako ukratko što je bilo. dok smo se skupljali na autobusnom kolodvoru, onak svi uzbuđeni i veseli, nismo ni bili svjesni svega što nas čeka. imali smo svoj zasebni bus, u kojem smo se svi zgurali iza, jer je iza veća fora sjedit. bilo je užasno vruće, a sve smo to još zagrijali pjesmom. i dok je ženski dio busa zavijao, dečki su se primali za glave i smijali kako nismo normalne. na telefon je bilo nemoguće razgovarat, posebice ne s nekim iz razreda koji isto ide na put (vjerujte mi, probali smo, nije išlo). sve je to bilo divno i krasno, a onda su oko 3 svi pozaspali. ostalo je nas par strastvenih kartaša budnih. nakraju smo mi probali spavati, no probudile se spavalice i počele buditi nas. ujutro sam oke otvorila uz puno kave i linkin parka jer u 6 ujutro smo stajali na benzinskoj, grlila sam svoju blaženu nesicu u limenci, slušala si ljubav i tresla se ko sam vrag jer je bilo zima. dok smo se drndavim busom došlepali do padove već se razdanilo i krenuli mi u istraživanje. s ninachom svojom sam se cijeli dan naslikavala, pa smo malo pjevali i radili svoje preinake na pjesme. bilo je savršeno. i fasciniralo nas je kako (do verone) nismo sreli nikoga iz drugih razreda. u veroni smo pojeli sladoled koji vjerojatno nikad ne bi jeli u zagrebu, ali dobro, nema veze, uživali smo. u hotelu smo još okinuli 50tak slikica i poslije večere, koja je bila omg, smo opalili partiju pikšnerija. uz puno puno smijeha i glazbenim umijećem ninache i mene, smo završili i to i zaputili se do prizemlja jer su nam domaćini pripremili karaoke. karaoke se na kraju pretvorile u neku vrstu disca. a sve je to zapakirano u dobru zabavu. skakali smo cijelu večer, bile mokre kao mišići, ali nismo skidali osmijeh s lica. spavali smo kao da nas je netko s letvom zatukao, ali bilo je za očekivati. slijedeći dan, gardaland. tu se nema što puno pričati. gardaland je gardaland, mjesto puno vriska i smijeha. a kad je ekipa dobra, ništa drugo ne smeta. i vjerujte mi da se možete odlično zabaviti i ako ne idete na blue tornado, magic mountain ili slobodni pad. vjerujte da možete. zadnja činjenica što ću vam reći. imam preko 300 slika. [get a clue]
još 2 važne osobe nisam spomenula. o njemu sam vam pričala prošli put i vjerojatno svatko ima svoju sliku o njemu, no svi ste više manje rekli da ga držim u svom životu jer se čini kao osoba koja se rijetko može naći. a pa imali ste pravo. takvu osobu jednostavno ne možete naći. poseban je u svakom smislu te riječi. no nije on jedini takav. ima još jedna osoba koja čini svaki moj dan posebnim(ne baš svaki, ali znate što mislim). ona je mic. ona je moje malo sunce. njih dvoje idu skupa u razred. i njih dvoje su moja "sekundarna" obitelj. kako je on moj muž, onda je tako ona naša lijepa kćer. i svi mi se lijepo volimo i sve je to divno i krasno. xD. no dobro, da nastavim. nisam s niti jednim od njih u razredu, a opet sam si super s njima. njega znam još iz osnovne, i iako smo si bili dobri i tada, tek smo se sad poečli družit ovako kako to sad izgleda. s njom si vjerojatno ni ne bi bila toliko dobra da se u jednom dijelu našeg života nisu pojavili oni glupi ljubavni problemi. tad je meni u životu trebao onaj netko da me sasluša, da ja saslušam njega, da je to netko s kim si nisam bila toliko bliska. trebalo mi je upravo to. njoj je trebao jednostavno netko da bude tu, da se izjada nekome. i tako je to sve počelo. preko dopisivanja. a onda je došao mucov rođendan i cijelu večer smo bile skupa i pričale kao da u životu nismo pričale. i onda kave. i sve polako. i sad ju stavljam pod meni najbolje frendice. jednostavno je to tako. imam osjećaj da u toj školi njoj mogu reći najviše toga. mogu joj reći sve. i iskreno se nadam da ona zna da, bez obzira na sve, u svakom trenutku, u bilo koje doba dana i noći, da ću biti tu. jer uvijek kad sam ju trebala je bila tu. i nadam se da joj mogu biti prijateljica onda kad joj to najviše treba. a on. mislim da bi se ljutio da ga sad ne ubacim u sve ovo. on je muc. jednostavno, koliko god mi bio drag i sve, neke stvari ne bi razumio. tu onda dođe mic. zato oni i jesu muc i mic. mali blesavci bez kojih ništa ne bih bilo isto. od kojih sam dobijo pomrčinu, koja mi je najdraža knjiga, za rođendan. koji me mogu izludit, a opet se ne mogu ljutit na njih (to više vrijedi za muca, mic je dobra). koji su tu da ovo sve ne bude dosadno i monotono. koji su tu da ja njih mogu gnjavit (opet, više za muca). koji su tu kad mi trebaju prijatelji. koji su tu kad mi trebaju, pa može se tako reći, brat i sestra. i hvala vam za sve to. [vvnncs]
malo sam se ipak raspisala, tako da će ovo bit jedan od dužih posteka. jednostavno, nalet inspiracije i teme za pisanje. znam da će se malo vas žalit na to. žao mi je na ne-komentiranju, ali nisam bila u hrvatskoj. sad bih se stvarno trebala posvetit slušanju na satu jer mi ozbiljno već profesori prijete pogledom. a ako ostanem bez ovog, ne bude bilo zgodno. volim vas sve puno.
Valica





lijepi moji. vratila sam se na betonirane ulice moga belog Zagreb grada. rekla bih na užareni beton zagrebačkih ulica, ali s obzirom na kišu koja pere sve, ne bi se moglo reći da je užareni. ali dobro, malo improvizacije ne škodi. bacit ću se ja odmah na pisanje.

počela bum od ovih praznika. Uskrs. prošao je... hmmm, kao jedna velika igra. ali u doslovnom smislu. moja draga sestra je dobila neko čudo, nešto slično playstationu, samo kaj se zove wii i ne igra se joystickom, nego nekom vrstom daljinskog i reagira samo na pokrete. dakle, za igranje trebate doslovno igrati. ako me kužite. ako ne, a pa raspitajte se. hihi. dakle, mi smo se od Velikog petka cijelo vrijeme igrali na tom sranju malom. i moram vam priznat da je i više nego zarazno. to ću vam dokazati kad vam kažem tko je sve igrao. Maja {seka}, Žilijen {sekin dragi}, mama, tata, Irena, Marko {susjedi i frendovi} i ja. ajde još mi mladi. ali zamislite koliko je to fora ako su moji mama i tata pristali radit, pa doslovno, budale od sebe. imaju igricu wii sports, pa smo se kuglali, igrali tenis, golf, boksali se... ma predobra je igrica. jedno vrijeme smo se međusobno snimali i kasnije smo umirali od smijeha koliko smo glupo izgledali. sve u svemu to je prošlo odlično. uz puno, puno smijeha, uživancije. opuštena atmosfera, doma, bez puno sređivanja...ponekad mi baš treba vremena s obitelji. malo opuštenosti. onaj osjećaj da nitko ne mora ništa reći, a opet uživamo. svi sve znamo, nema puno tajni, a opet uživamo u tim nekim sitnicama. {sitnica, doduše, dođe 2000 kn, ali ajde.}

tjedan praznika... provedeno u Slavoniji. tzv. studijsko putovanje. ma bilo bi sve super da nisam pokupila neku boleštinu glupu. i sad sam još uvijek šugava. no o tome nešto kasnije. Slavonija. u principu je bilo oke. jest da sam učila matematiku i fiziku {fuj}, ali i to sam preživjela. bila ja kod svoje kumice krizmane. a ona je jedna od luđih osoba koje znam. i moram priznat da s njom definitivno nije dosadno. uživala sam u tim nekim trenutcima, sve te njene provale i gluposti. ma uljepša mi dan. i znam da nisam pogrješila što sam ju izabrala za krizmanu kumu. bolju nisam mogla izabrati. smijali smo se otprilike cijelo vrijeme, izluđivali smo njenog muža, hodale po gradu {iako je meni malo falilo da se srušim}, ma uživale. malo smo i učili, mislim to je i bila svrha dolaska, ali sama sebe sam začudila kolko dobro sam znala i fiziku i matematiku. baš sam ponosna. XD. moji dragi roditelji su dobili slomove živaca jer sam u tjedan dana spiskala 100 kn bona, ali što mogu kad sam se trebala javit i Ivani {kumici} i Ivi i bratiću i Filipi... ma svima. pa da se ne brinu ljudi. nije to zdravo. hihi. ali ajde ponosna sam. imam puno para i skupljam si sad malo, pa ću ih ići besramno trošit iza rođendana. trebam i samu sebe počastiti za rođendan.

spomenula sam bolest. pa eto, odkad sam otišla u Slavoniju, počela me prati neka boleština. povraćam i užasno me boli trbuh. koma. i uopće izgubim svaku želju za jelom. koma. i zadnjih tjedan dana sam provela po bolnicama. koma. a nisu mi ništa našli. najveća koma. i dok sam sjedila u čekaonici zapravo sam shvatila neke stvari. sjetila sam se kako je to biti dijete. biti blago nesvjestan svega oko sebe. kako još uvijek spadam na pedijatriju (-.-) sve oko mene bili kikači. i gledam malog klinca, prije 5 min je plakao jer ga je nešto bolila, a sada skače ko mali zečić. zapravo ni sam ne zna. i medeni su sa onim sjajem u očima. jednostavno, koliko je život jednostavniji iz njihove perspektive. nema briga, nevolja... ničega. samo čista, nevina zabava. nešto najljepše što se može osjetiti. bezbrižnost. a osjetimo je tako, tako rijetko. a trebala bi nam doza toga svakog dana. stalno mi po doma govore da trebam učiti svaki dan, svaki dan se brinut za školu i to. a gdje se u to uklapa ono vrijeme za sebe? onih pola sata, sat vremena da pročitaš stranice knjige, nalakiraš nokte, nije bitno. samo da si sam sa sobom i svojim mislima. da se osjećaš tako dobrodošao i siguran. a djeca... oni uvijek imaju vremena za to. najveća drama u njihovom životu je ako ne dobiju igračku koju žele. odrasli iz toga izvuku još barem 10 drugih problema. život je tako jednostavan, a mi ga činimo tako kompliciranim. žalosno, zar ne?
{why did we make it so hard, this life is so complicated untill we see it through the eyes of a child}

uživala je. u svakom dodiru, poljupcu, osmijehu. moja cura je uživala. uživala je u svakoj zraci sunca, svakoj ispijenoj kavici, svakom dogovorenom izlasku, svakom mjesecu na nebu, svakoj minuti na telefonu. svakom satu praznika. uživala je. uživala je besramno, punim srcem. najviše je uživala u njemu. uživa još uvijek. dečko se premišlja. ide mi na živce. to je tako jednostavna situacija. ali on je dečko. on mora komplicirati. imam nekad osjećaj da se poigrava s njom. i opet me živcira. jer ja nju previše volim da bi ju neki idiot izigrao. ne ide to tako. ali ona mi kaže da se ne brinem. ona će bit oke. ona je sretna. sretna jer ga opet može grlit. može mu šaputati na uho dok ne osjeti da mu se koža ježi. može reći da joj je hladno, pa da se opet nađe sigurna u njegovim rukama. može mu na kraju dana dati jedan mali skriveni poljubac, tek tolko, za laku noć. zna da može. i uživa u tom saznanju. vidim joj taj sjaj u očima. vidim da se gubi sama u sebi, da gubi dah dok priča o njemu. priznala ona ili ne, zaljubljena je. opasno i ludo. ali sretno. i vidjeti nju sretnu je dobra doza optimizma u mom životu. ona to zaslužuje. zaslužuje dečka koji će je držati kao kap vode na dlanu. dečka koji će dati sve za nju, te joj prije svega dati sebe. dečka koji je neće skoro pustiti, nego će ju pokušati zadržati svim silama. dečka poput njega. dečka na kojeg će ona pasti. dečka zbog kojeg će izgubiti glavu. dečka zbog kojeg joj ništa drugo neće biti važno. dečka zbog kojeg će zaboravljati na svijet oko sebe i gubiti tlo pod nogama. dečka kakvog je već našla.

moja ljubav? trenutno je tu samo moj muc. e pa muc nije moj dečko. ne, ne, ne. muc je, pa u jednu ruku ga mogu svrstati u tu kategoriju, moj najbolji prijatelj. muc je moj muž. oženjena na fejsu. ah. moj muc, ma on je jedna divna osoba. ne znam što bi bez njega u svom životu. propustila bih definitivno previše smijeha, dobrih trenutaka, šala i gluposti koje drugi mogu smatrati glupima. sad ću ja vama malo o njemu pisati. ne sjećam se da sam ikad upoznala jednu toliko dobru osobu. na prvi pogled se vidi da je čista dobrica. ali ne u smislu da je razmaženi mamin dečko, već da je dobar i iskren prijatelj. kao malo dijete. veseli se životu, nesebičan je, ne znam da se može na ikoga naljutiti. i prije svega, trpi mene. trpi me tijekom ove moje lude bolesti, kad znam bit isfrustrirana, živčana ili pak previše hiperaktivna. trpi me tijekom mojih pubertetskih promjena raspoloženja. trpi me tijekom mojih fiks ideja, koje niti su povezane međusobno, niti imaju nekog smisla pretjeranog. trpi me i kad pričam o nečemu što njemu nije drago. trpi me i tijekom moje prevelike opsesije Jonasom. trpi me u svakom smislu te riječi. i kad sama sebi idem na živce, on je tu da me malo oraspoloži. u većini slučajeva nije ni svjestan koliko te njegove male riječi meni znače, ali ja znam. i drago mi je što sam ga upoznala. drago mi je što smo se opet našli u srednjoj školi. drago mi je što je baš on moj muž. i najviše od svega-drago mi je što znam da mu je stalo do mene i da me voli. {hvala muc. vtnncs}

hmmmm. mislim da sam napisala sve što sam htjela. nisam jako dužila, ali potrudila sam se napisati barem par riječi. sad opet neko vrijeme ću pauzirati, što kraće, s obzirom na školu i to. ali obećajem da ću pisovat za rođendan najkasnije. da podsjetim. 13.5. <3 <3 i užasno me ljuti što mi nitko neće reć kaj će mi kupit. totalno bezeveze. XD
oke, muceki moji. volim vas sve puno. vi komentirajte, ja budem, potrudit ću se.
voli vas sve Valica.